Na današnji dan obilježava se spomen na tragične događaje 1945. godine, kad su Britanci odbili prihvatiti vojnike Nezavisne Države Hrvatske i hrvatske civile, prepustivši ih partizanskom zarobljavanju. Naime, još desetak dana ranije, jedinice NDH i mnogi hrvatski civili počeli su povlačenje prema Sloveniji i Austriji u nadi da će se uspjeti predati britanskoj vojsci i izbjeći zarobljavanje od osvetnički raspoloženih partizana.
Nakon mukotrpnog puta kroz Sloveniju i velikog broja usputnih bitaka uspjeli su se probiti preko austrijske granice i doći 14. svibnja na Bleiburško polje, gdje su se susreli s britanskom tenkovskom jedinicom 5. korpusa 8. armije. Britanci su im pokazali demarkacijsku crtu do koje smiju doći i koju ne smiju prijeći.
Što se događalo na današnji dan?
Ujutro na današnji dan Britanci su obavijestili hrvatske delegate da će ih u 13 sati primiti predstavnik britanskog štaba. Sastanak je održan u starom dvorcu pokraj Bleiburga. Kao hrvatski poslanici došli su generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Crljen. Britanski brigadir Patrick Scott hladno ih je primio i dao im na znanje da Britanci neće prihvatiti Hrvate, te da je to sukladno naredbi britanskog feldmaršala Harolda Alexandera i uputama premijera Winstona Churchilla.
Zatim je Scott primio partizanske predstavnike, suočio ih s hrvatskim delegatima i zamolio ih da im izdiktiraju uvjete predaje. Partizanski uvjeti bili su strogi – bezuvjetna predaja čitave vojske u roku od 1 sat i 20 minuta. Kad su hrvatski predstavnici htjeli pregovarati o uvjetima, barem da se produži rok za predaju, brigadir Scott ih je prekinuo i upozorio da će britanski tenkovi biti na raspolaganju partizanima.
Hrvatska delegacija nakon toga se povukla i u kasnim poslijepodnevnim satima hrvatske su se jedinice predale partizanima.
Partizanske akcije nad zarobljenicima koje su uslijedile, u obliku masovnih ubojstava i u obliku Križnih puteva, predstavljaju zločin kojemu se rijetko može naći ravan u novijoj europskoj povijesti.
Još uvijek danas, o tim događanjima, političke elite nastoje šutjeti i spriječiti otvaranje arhiva koji bi rasvijetlili ovo tamno vrijeme hrvatske povijesti. Bez obzira na nevjerojatnu veličinu tragedije i pronađene masovne grobnice s tisućama ubijenih – ne samo vojnika, već i žena, djece, staraca pa i malih beba na najsuroviji način, političari u Hrvatskoj ne žele rasvijetliti ta događanja, osuditi zločince i dati javni pijetet žrtava micanjem imena zločinaca sa trgova i ulica, te davanjem imena trgova žrtvama.
Hrvatska čeka otvaranje arhiva, lustraciju…
Hrvatska čeka otvaranje arhiva, lustraciju, dostojne ukope i pijetet prema žrtvama, osude i imena ubojica, otvaranje muzeja komunističkih zločinaca, ulaska tih tema u udžbenike škola i fakulteta, te u konačnici čeka – istinu.
Istina oslobađa, sve je drugo zavaravanje i zatvor.
Nadamo se da hrvatske vlasti to imaju na umu i da znaju da je to želja i volja hrvatskog mučeničkog naroda i vapijućih žrtava Bleiburga i komunističkih zločina.
