Posljednji put bavio sam se potpisima kad se Franjo Tuđman, Bog mu daj duši lahko, prvi put kandidirao (u zagrebačkoj Dubravi). Mislio sam da se više tom vrstom aktivizma ne ću morati baviti. Priznajem, debelo sam pogriješio i sad revidiram to stajalište. U tom sam pogledu autorevizionist. Ondašnje iskustvo i današnje okolnosti nalažu mi da se opet primim neizostavnog posla – sastavnog dijela slobode i demokracije, ako želim promjenu umjesto statusa quo. Gotovo je jednako važno zaokružiti danas Jonjića kao što je jučer bilo Tuđmana. Iako, čini se kako je prije više od trideset godina bilo lakše prepoznati prave od lažnih duhova… Sve se, međutim, može kad se male ruke slože – ističe u svojoj kolumni Naime, kaj Nenad Piskač, politički publicist, književnik, urednik te redatelj dokumentarnih filmova “Rat protiv Stepinca”, “Neoproštena pobjeda” i “Tak je to bile”.
Pred vratima smo novih predsjedničkih izbora. U neslužbenom dijelu još se jednom ponavljaju već viđeni obrasci političkog ponašanja koji vode u nigdinu. Etablirane stranke zbog negativne selekcije kadrova nemaju nikakve kandidate za predsjednika države za koje bismo mogli reći da zastupaju stajalište i volju većine. SDP se pouzdaje u dosadašnjeg predsjednika, a on je poslije titule šefa šeste najlošije vlade na svijetu zaslužio i titulu najlošijega predsjednika među njih nekoliko loših u post-Tuđmanovu razdoblju neoproštene hrvatske pobjede.
Kandidatura u izrazito nepovoljnim okolnostima
HDZ u istom tom razdoblju kad su predsjednički kandidati u pitanju svojim izborom nastavlja s pucanjem u vlastitu nogu i uporno igra za SDP, računajući da će SDP, što i čini, igrati za HDZ na državnim izborima i time se revanširati „ljutome protivniku“. HDZ-ov kandidat već je jednom neslavno prošao na predsjedničkim izborima, no i tada i sada mu je uloga ista – rušiti pravog kandidata HDZ-a… što cijeloj priči daje tragikomičan ton. Ostale stranke ne misle previše ozbiljno, a i kad navodno misle, krivo misle. A politobrtnike uključujući i obiteljske obrte, te zgoljne egocentrike ovdje ne računam, osim u onom dijelu u kojemu imaju nedvojbenu ulogu grickanja i mrvljenja glasova bilo kojem ozbiljnijem kandidatu koji uvažava volju i htijenje većine hrvatskoga naroda. Riječ je o demokratskoj inačici višeg ranga društvenopolitičkih radnika iz razdoblja jugototalitarizma.
U tom i takvom dosadašnjem iskustvu kandidiranja i biranja predsjednika države još u svibnju svoju je kandidaturu najavio hrvatski državljanin, povjesnik i pravnik Tomislav Jonjić. Relativno je nepoznat široj javnosti, osim stručnoj. Po habitusu je pravaš, što nije nikakvo zlo. Naprotiv! Ali to ne znači da je kandidat nekog od prekobrojnih, a redom ukiseljenih ili prodanih pravaških potočića. Riječ je o osobnom činu klasičnog intelektualca. Što će on u strogo kontroliranoj areni? Pokušati doprijeti do izbornoga tijela. Je li to uopće moguće u sadašnjim okolnostima kontroliranih medija, otuđenih institucija, podzemnih izbornih igara, nesređenih biračkih popisa (i izbornim zakonodavstvom koje vapi za temeljitom rekonstrukcijom) u okolnostima, dakle, u kojima izvršna vlast diktira ton i tempo izbora, pravosudna joj sekundira, a pukovnik Apis vreba, zakonodavna viri iz mišje rupe a predsjednička žmiri na oba oka dokazujući time da je i sad na Pantovčaku „slučajni predsjednik“ premda je izabran kao „predsjednik s karakterom“? U društvenim okolnostima u kojima je korupcija pravilo, a ne iznimka, u kojima je iseljavanje hrvatskih državljana pravilo, a ne iznimka, u kojemu se provodi podmukla zamjena stanovništva umjesto učinkovite demografske politike? U kojemu je instalirana nova generacija hrvatske šutnje, bujajućeg jugoslavenstva, neokomunizma i velikosrpstva?
Kriteriji protiv i za
Upravo zbog dominantnih nam okolnosti potrebno je birati kontra režimu. On je uzrok, pa stoga ne može istodobno biti i lijek bolesti. Po tom kriteriju kandidati HDZ-a i SDP-a otpadaju u startu! Kao i njihovi derivati i izvedenice iz drugih stranaka. A kako za egocentrike nitko pametan ne bi dao glas, što ne znači da psihopati i manijaci opet ne će pogrickati određeni postotak glasova manje pametnih i previše naivnih birača, to znači da se ovim jednostavnim postupkom more predsjedničkih kandidata jako isušilo i presudno bitno – smanjilo.
Ali osim kontra režimu u objektivno potrebne kriterije pripada i izbor „za“. Što i kako koji kandidat obećava? Većina obećava ono što uopće i ne proizlazi iz ustavnih ovlasti instituta Predsjednika Republike. Drugim riječima, mlate praznu slamu iz rubrike laprdientia croatica. Po tom pak kriteriju u startu otpada više od pedeset posto laprdala prerušenih u predsjedničke kandidate!
Predsjednički kandidat Tomislav Jonjić jedini je kandidat kojemu je uskraćeno pravo javnosti, pa se koristi alternativnim kanalima kako bi se uopće mogao predstaviti biračima. I to sustavno, dirigirano i besramno medijsko zaobilaženje, također pripada u kriterije izbora poželjnog kandidata. Čime je zavrijedio medijski tretman nepostojećega kandidata? Smatram da je poziciju medijske blokade zaslužio iz cijeloga niza razloga. Ako je te razloge detektirala „dektiva“ (I. Raos) Duboke Države i onda naložila društvenopolitičkim radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji da ga izbrišu iz skupine postojećih predsjedničkih kandidata. kako se to i radi s „narodnim neprijateljem“, onda bi ih morali biti svjesni i birači…
Iz osobnog iskustva: Jučer za Tuđmana, danas za Jonjića
Među razloge Jonjićeva medijskog prešućivanja pripada i ovo: Nije pripadao Partiji niti je njezin potomak. Nije sudjelovao u planiranju i provođenju aktualnih društvenih, političkih, demografskih i gospodarskih okolnosti u kojima se davimo. Nije sudjelovao u srozavanju instituta Predsjednika Republike. Nije uzrok objektivnog problema. Nije laprdalo.
S druge strane: Dao je svoj prinos obrani i obnovi hrvatske državnosti. Dokazao se u svojim strukama i kao pravnik i kao povjesnik. Ima dokazanu nacionalnu svijest. Zna politički misliti. Zna učiti iz povijesti, osobito iz bogate povijesti hrvatskih zabluda, od kojih je ona jugoslavenska bila kobna. Kao kandidat govori u okviru ustavnih ovlasti ustanove Predsjednika Republike. K tomu, nije agnostik, nije ateist, nije priučeni vjernik, pače – katolik je.
Zbog svega navedenoga u prethodnim pasusima odlučio sam se za njega, daljnje detaljiziranje nadmašuje prostor kolumnice, ali spreman sam ih uz litru i vodu sugovorniku detaljnije osvijetliti. Odluka je čvrsta tako da sam od prijatelja uzeo u ruke obrazac za potpise birača koji podržavaju kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. Naime, kaj! Koliko god u svom sve užem krugu skupim potpisa za Tomislava Jonjića, bit će dovoljno: a) da (opet) na predsjedničkim izborima „ne padnem bez ispaljenog metka“, b) da mi savjest bude mirna, c) da steknem neposredan dubinski uvid u stanje svijesti hrvatskoga biračkoga tijela.
Posljednji put bavio sam se s potpisima kad se Franjo Tuđman, Bog mu daj duši lahko, prvi put kandidirao (u zagrebačkoj Dubravi). Mislio sam da se više tom vrstom aktivizma ne ću morati baviti. Priznajem, debelo sam pogriješio i sad revidiram to stajalište. U tom sam pogledu autorevizionist. Ondašnje iskustvo i današnje okolnosti nalažu mi da se opet primim neizostavnog posla – sastavnog dijela slobode i demokracije, ako želim promjenu umjesto statusa quo. Gotovo je jednako važno zaokružiti danas Jonjića kao što je jučer bilo Tuđmana. Iako, čini se kako je prije više od trideset godina bilo lakše prepoznati prave od lažnih duhova… Sve se, međutim, može kad se male ruke slože.
Izvor: Dugopolje.com
